-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Učešće Srba u poslednjem austrijsko-turskom ratu bilo je masovno, pa je poprimilo obilježje ustanka. Srbi su bili isključivi učesnici Kočine krajine, činili su glavninu frajkora, brojne hajdučke družine krstarile su Pašalukom, a dio naroda sklonio se u zbjegove. Skoro cjelokupno stanovništvo bilo je u pokretu. Đorđe je u vrijeme rata bio i frajkorac, i hajduk, i zaštitnik zbjega.
On je sa Mihaljevićevim frajkorom prešao u Srbiju. Bio je raspoređen u četu kapetana Sokolovića. Ona je prva ušla u Šabac 27. aprila 1788. godine. Nepun mjesec kasnije, sa Radičevim i Deli Đorđevim dobrovoljcima, imala je zapažene uspjehe u borbi sa Turcima kod Željeznika. Oko Beograda vođeno je više bitaka do njegovog osvajanja (29. novembar 1789). Poslije borbi za Šabac i početnih oko Beograda, Mihaljevićev frajkor osvojio je Valjevo (jun 1788). Tada je Karađorđe napustio frajkorske jedinice, vjerovatno uz dopuštenje oficira, i okupio hajdučku družinu. Nemoguće je tačno utvrditi kada je sve Karađorđe četovao samostalno a kada u sastavu Mihaljevićevog frajkora. Kad se od njega zahtijevalo, on se priključivao frajkoru, a kada je ovaj mirovao, on je nastavljao sukobe s Turcima. Jokićevo kazivanje da je Đorđe kod Radiča Petrovića postao „buljubaša nad četnicima” i da je ratovao na Požegi, Karanovcu i Čačku, nije bez osnova.
Poznata je epizoda iz borbi za Beograd, u kojoj se istako naš junak. Kapetan Radič našao se u velikoj opasnosti i život mu je visio o koncu. Tada mu je Karađorđe pritekao u pomoć: ranjenog Radiča oslobodio je, pošto je prethodno ubio četiri Turčina! „Ovim se djelom on razglasi po svijetu kao junak”, bilježi Gaja Pantelić. Krajem 1789. godine boravio je u manastiru Studenici, odakle je, početkom 1790, pratio mošti Svetog kralja Stefana Prvovjenčanog do Beograda. Osvajanje Kruševca i Aleksinca, janura 1790. godine, poslednji je veliki uspjeh austrijske vojske u Srbiji. Potom je uslijedila turska protivofanziva. I iz nje nam je poznat jedan događaj u kojem se još jednom proslavio naš junak. Na Radičev poziv Karađorđe se pojavio na Rudniku. Ratnici su se uputili prema Požegi, s namjerom da tu zaustave prodor Turaka iz Užica. Predanje kaže da se Karađorđe namjerio na turskog junaka Lomigoru, čije ime dovoljno svjedoči o njegovoj kršnosti, a pričalo se da mu ni olovo ništa ne može. Karađorđe mu je, ipak, došao glave.
Austrijska vojska potom se povukla. Frajkorci, ponajviše iz Srbije, masovno su dezertirali. Do kraja 1790. godine raspušteni su dobrovoljački odredi. Zatim je uslijedio period primirja, dok 4. avgusta 1791. godine nije sklopljen Svištovski mir, kojim je vraćeno prethodno stanje a Srbi amnestirani.
Za vrijeme dok je trajao taj rat, nije lako razlučiti kad je Karađorđe nastupao kao frajkorac a kad kao hajduk. Kad je 1804. godine trebalo da se primio vođstva ustanka, prota bukovički podsjetio ga je na ovaj rat, u kojem je znao, „upravljati stotinama ajduka i četnika samovoljnika”. Dok je trajalo ratno stanje, i hajdučija je bila izraženija, jer i onda kada nije bio u Sokolovićevoj četi, ili buljubaša kod Radiča, u sastavu Mihaljevićevog frajkora, Karađorđe je bio u neposrednoj vezi s austrijskim oficirima, pa se za njegovo četovanje ne može reći da je uvijek bilo samostalno. Za usluge učinjene austrijskoj vojsci bila mu je dodijeljena medalja za hrabrost. Dobio je i podoficirski čin, najverovatnije buljubaše.
Iz ovog rata Srbi su izvukli značajne pouke, od kojih je najbitnija ona o načinu sticanja slobode. Za Karađorđa je bitno da je ratujući kao frajkorac i četujući kao hajduk obišao cijelu Srbiju, upoznao mnoge ljude u zemlji i austrijskoj vojsci, stekao iskustvo u ratovanju.
Predustanički period Karađorđeva života često se dovodio u vezu s hajdučijom. Ona je u dva maha, između Kočine krajine i Ustanka, do dolaska Hadži Mustafa-paše i u vrijeme dahija, davala osobit pečat životu Srba u Beogradskom pašaluku. Učešće u frajkoru i hajdučiji ostavilo je velikog traga na Karađorđevu ličnost. Krug prijatelja tada stečen postao je njegova uža okolina u vrijeme Ustanka.
Karađorđe je pred kraj rata i odmah poslije njega boravio uglavnom u zapadnoj Srbiji, a samo povremeno prelazio u Šumadiju. Već tada nalazili su se u Karađorđevoj četi ljudi koji će u Ustanku igrati značajnu ulogu. Janko Katić na primjer. Zašto se zadržavao u Valjevskoj nahiji, nije poznato, ali se zna da ga je obor-knez Aleksa Nenadović protjerivao iz nje. Kasnije je Janko Katić pričao Proti Mateji kako ga je Aleksa „dva puta preko Kolubare u vodu nagonio, te sam pune čakšire vode iznosio, gde Crnog Đorđa dlan prebiše, jednog momka ubiše i više ranjeni”. Đorđe je od rane zadobijene u selu Jabučju ostao djelimično sakat u desnu ruku. Bježanje hajduka pred odredom nahijskog obor-kneza nagovještavalo je značajnu društvenu promjenu. Aleksa Nenadović nije bez razloga gonio Karađorđevu družinu. Povratkom legalne turske vlasti i knežinske samouprave razbila se pozitivna saradnja hajduka i zbjeg-raje. Zaštitu naroda preuzeli su knezovi. (NASTAVIĆE SE)